U srcu Balkana

Dobrodošli na moj blog

06.02.2012.

U SRCU BALKANA

 

U SRCU BALKANA


I

 

Mnogi ljudi na taj dan izginuše, ali koga je briga bilo za njih, pak drugi su bili na Karibima, a opet neki tražili hranu pomoću koje bi preživjeli ali kod nas je to samo mali rat , na poznatom kontinentu ali ipak nepoznatoj zemlji, zemlji krvavih sukoba.Stranci u funkciji medijatora uredno su dobijali činove ali nisu zaboravili prodavati gradove poput Srebrenice.Možda su željeli pomoći, samo što to niko nije vidio. Razor se završio ali to više nije moj grad,a nije ni tuđi, to je ničiji grad, to više nisu oni ljudi, to su drugi ljudi. Možda ja ovo sve sanjam, da se probudim neda mi tijelo a možda i nije san možda je java, a vjerovatno jest. I razmišljam šta da kažem, šta je na kraju ostalo, šta nas tjera da idemo dalje, pitam se dugi niz godina? Misao jedna, osveta, to je sve što nam ostaje.Da li je osveta rješenje? Struju mi kroz glavu. Jednoga dana kada ne bude nas, ostaju naša djeca, koja će živjeti neki drugi san, a snova je sve manje.Gdje su nestali snovi? Da li da ih učim svoju djecu da im predak nije bio Srbin? Da li da im ulijevam mržnju ili da se rasprsnem kao bomba i da ih prepustim nekom drugom, pametnijem jer ja sam svoju pamet izgubio sljedeći neke lude ideale.Ko je bio u pravu, ko je kriv, neznam, samo znam da je mnogo nevinih žrtvi za koje sam i ja kriv. Živjeti ili umrijeti? Ako budem živio uništit će me savjest, ako umrem kome ću ostaviti ovu zemlju. Istim idealima koje sam bezglavno do jučer obožavao? Neću umrijeti, živjet ću u inat njima, živjet ću za budućnost svoje djece.

Ili ipak da se prepustim poslijeratnom pročišćenju, primitivizmom i utrci za novcem? Neznam ali znam da sam pogriješio što sam ostao u tuđoj zemlji s tuđim ljudima, koji su do jučer bili normalni. Ostajemo sada samo mi neka generacija bez djetinjstva i bez mladosti, bez druga Tita, sa preranim odrastanjem, sa snovima o ljudima bez glava, ruku, nogu, o samrtnim mukama dragih ljudi,  a bio je jedinac  bilo mu 18, cijeli dan je pjevao „We Are the World “, a onda je samo jedan metak presudio,bio je kriv jer se našao na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme.Čuli ste sigurno ovakve priče.

I ovo je priča o ratu ali u ovoj priči niko neće poginuti.

 

 

II

 

Bio je januar 93' osjećao sam, ustvari nisam osjećao ništa.Noge su mi već odavno promrzle, moje crne čizme sa metalnim kopčama su izubile dušu, a moje lice je ličilo na lice mrtvaca koji je već odavno preminuo.
Šta reči?
Krv u mojim žilama se ledila.Već dugo nisam probao ni krušnu mrvu, a žeđ ublažavam snijegom, koji prelazi i jedan i po metar visine.Ipak Vlašić je to, ruske su zime ovdje.Sunce se poigravala sa mnom, čas progrije, čas nestane kao da nikada nije bilo tu.
Zaboravio sam vam reći, ovo sve se odvija u Bosni, ovdje vlada ratno stanje.Ljudi ginu, na svu sreću ovdje nema civila, ovdje su junaci svojih naroda.
Ležao sam u rovu, koji je više posjećao na iglo.Metak već danima nisam čuo u blizini, iako je neprijatelj blizu.Kreativan sam čovjek, koji je svojim nožem isklesao bar pola Busovače, sada klešem našu džamiju.Crkvu koju sam isklesao, kolege su mi zapalile.Klešem u drvetu i mogu reći da sam uspješan, dobio sam dosta hrane za ovakve stvari.Klešem kolegama kuće, nekima su strušene pa žele da imaju bar maketu svog rodnog ognjišta.
Nemam žene, nemam djece, otac je umro prije tri godine, a stara majka je prepuštena sama sebi. Navršila je sedamdeset i tri godine jučer, pisma niti mogu primiti niti mogu poslati, nisam je vidio dva mjeseca.Mislim, neznam da li je živa, komšinica Nada koja je srpske nacionalnosti joj pomaže, to je veliko čudo.Ja ratujem protiv Srbima, a kući mi Srpkinja brine o majci.Nadu poznajem od rođenja, ona mi je babica, to vam je ono teta koja vam prereže pupčanicu nakon rođenja.Kada je počeo rat njenog supruga Miroslava su ubili pripadnici Armije BiH, a ona je ostala u selu iako su su svi Srbi iselili.Tjelo mu nisu našli, a pričalo se i da su ga masakrirali.Mogu vam reči da je Nada bila ateista, jer je uvijek govorila da je bog umro za nju kada je umrlo njeno trogodišnje dijete.Volio sam Nadu ali sam volio i Miroslava imao je duge brkove, čudne boje koja je posjećala na zlato i bio je mrka lica.Ličio je na čiču iz starih priča koji tuće djecu.Naprotiv Miroslav je uvjek imao neki bombon u džepu i udjelivao ih je djeci.Zboh  toga  prozvan je Čika Mirom.Kada sam dobio vijest da je ubijen Čika Miro zaplakao sam, suze su tekle kao kapljice koje padaju niz oluke i kada bi pale na zemlju odzvoljavale su kao zvuk kopita od asfalt.Volio sam Čika Miru čak sam isklesao njegovu minijaturnu figuru, koju nosim kao privjesak, to je moja amajlija.
Osjetio sam hladnoću za vratom.Da li je to gmizavac, možda zmija ili gušter.
Vrisnuo sam! Ahh...Zaspao sam klešući ovu džamiju.
"Jesi li dobro Esmire", povika Mehmed koji je čistio svoj mitraljez.
"Dobro sam, Meho, dobro sam", odgovori mu.
Glas mi je titrao, bilo me je stid. 
"Je li opet košmar",upita on.
"Valjda", odgovori mu.
Vojnik koji često zaspi u rovu, fantastičan opis koji  su mi nametali.Dobro, jest da sam često znao zaspati, dok iščekujemo neprijatelja ali zato sam noću dobrovoljno se javljao komandiru da stražarim.Volio sam noć, imao sad dosta vremena i tišine za razmišljanje.Tokom straže bi dobijali parče hljeba i nešto malo čorbe što me je privlačilo.Noć je bila kao mrtva.Stražario sam i razmišljao o smrti. Kad odjednom!
Čuo sam pucanj, svi su odmah uzeli puške i uzvratili paljbu.Nisam vidio neprijatelja ali sam pucao.Čuo sam da je neko povikao "Mirko je pogođen".
Želio sam pomoći ali nisam smio napustiti liniju.Ubrzo sam primjetio odakle neprijatelj puca.I Mehmed je isto to primjetio pa je povikao:
"Tucite Grab, majku im četničku uhvatilu su nas na spavanju."
Gusti grab je bila najviša tačka, zašto mi nismo formirli svoje rovove na njoj, nikada mi nije bilo jasno.
Pucanjava se rasplamsavala.Mrak, mrak pred mojim očima.Jesam li mrtav? To ne može biti! Želim živjeti, želim imati tri sina.Želim imati kuću na tri sprata sa bazenom ispred.Ja ne mogu umrijeti, ja moram živjeti.
Gdje su ti meleci koji će me ispitivati, čime su me efendije plašile.Da li oni dolaze šehidima? Jesam li ja šehid?
Odnekud se pojavila svjetlost.Sunce je otapalo snijeg na mom licu.Bio sam izgubljen u vremenu.Sve se okretalo u krug, nisam znao šta se događa.
"Živ sam!", povikao sam
Svi su oči bile uprte u mene.Uslijedio je gromoglasan smijeh.Nisam se osjećao stidljivo, želio sam živjeti i sanjati svoje snove.
Prišao mi je Mehmed i rekao da mi je metak pogodio šljem, pa sam vjerovatno od udara isgubio svijest.
"Esmire, imamo i tri zarobljenika", Povikao je komandir Asim.
Nestrpljivo sam potrčao da malo svoju sreću prenesm na zarobljenike sa nekoliko šamara kako smo često radili.Došao sam do zatvora za zarobljenike, koji je ličio na one iz rata u Vijetnamu.Bila je to iskopana rupa koja je bila prekrivena nekom metalnom rešetkom, poput avlijske ograde.Bio je tu i katanac koji često nije radio na velikim hladnoćama.Smijeh sa mog lica nije silazio, nisam se sjećao da sam ikada bio sretniji.Odzvonjavale su mi riječi "Živ sam!".
Asim je otvorio vrata zatvora i moj izraz lica se promjenio.Više nije bilo osmjeha, trnci su prošli kroz mene, knedlu sam gutao kao da se davim njome.Oči su bile širom otvorene, nisam osjećao da dišem.Izgledao sam hipnotisan.
"Jesi li dobro, Esmire!", povika Asim.
Nisam mu ništa odgovorio, šutio sam kao da sam kamen koji već niz godina stoji tu, svjedoči o nećemu.
"Esmire, to si ti?", upita jedan od zarobljenika.
Ponovo sam izgubio svijest.

 

 

III

 

Svjetlost mi se suprotavljala.Kad god bi pokušao otvoriti oći ona bi pokušava da me zaustavi.Trepam već par minuta ne mogu doći sebi, oko mene mrtva tišina.
Jesam li opet sanjao i je li uopšte rat? Je li zarobljenik bio stvaran?
"Auu", uzviknuo sam.
Osjetio sam bol oko potiljka.Dotakao sam mjesto rukom i osjetio sam neku tekučinu.Bila je to krv !
"Ima li  koga!", uzviknuo sam.
Odmah su dotrčala dva vojnika.
"Jesi li dobro.", upita jedan od njih.
Nisam mu ništa na to odgovorio.Ruku punu krvi sam prekrio kako nebi zvali sanitetliju.
"Gdje su zarobljenici", pitao sam ih.U mom glasu se osjećao strah.Želio sam samo doći do zarobljenika i vidjeti da li je to bio stvaran lik.
"Odvedeni na streljanje", odgovori jedan od njih.
"Gdje !",uzviknuo sam uhvativši za prsa jednog od njih.
U njihovim očima vidio sam strah, bojali su se mene, kroz glavu strujale su mi razne misli.
"Ispod Bele gore", odgovoriše u glas obojica.
Trčao sam kao nikada do tada, noge nisu osjećale umor.Želio sam stići do Bele gore prije streljanja.
"Moram ga spasiti", govorio sam sebi.
Snijeg mi nije prestavljao problem, osjećao sam se kao da imam krila.Želio sam krila, želio sam da stignem do Bele gore prije svih.
Bela gora je bila nekoliko stotina metara od mene.Trčao sam još brže, nisam znao odakle snagu crpim ali bila je neiscrpna.
Vidio sam vojnike, to je moja četa primjetio sam.
"Stoj, stoj", vikao sam.
Glas je bio jači nego ikada, eho je ozvonjavao kao nikada do tada ili mi je se sve činilo.
Pogledi su bili uprti u mene.Svi su iščekivali šta želim reći, zašto sam toliko uzbuđen.
Probijao sma se kroz vojnike, svi su stojali i čudom se čudili.Sigurno su mislili da sam lud.
Osjećao sam da mi znoj curi niz čelo.Pušku sam u svoj trci negdje izgubio ali me nije bilo briga stigao sam na vrijeme.Konačno sam se probio do zarobljenika i potrčao u zagrljaj jednom od njih.
Odvezao sam mu ruke, bez straha da li će on napasti mene ili što već.Zarobljenik mi ispruži bombon koji mi izmami osmjeh na licu.
"Čika Miro, vi ste živi.", svi su gledali ali niko ništa nije rekao.
"Još me nisi me zaboravio?",upita sa smiješkom.
Čika Miro se nije ni malo promjenio, izgledao je isti kao i prije.Zlatni brkovi su izgledali veličanstveno, presijavali su se na suncu.Dugo smo jedan drugog gledali bez riječi izgovorene, nismo se mogli nagledati jedan drugog.Stojali smo nepomični.Samo još vjetar je mumljao kao da je želio zavijati ali ni on nije želio.Niko nije želio kvariti ovu scenu, nikome ništa nije bilo jano.
"Šta je ovo španska sapunica", reče Mirko, kroz smijeh.
Naglo sam se okrenuo, i gledao ga.Pomislio sam da sam lud, znoj se počeo slivati niz vrat ili je možda krv sa potiljku.Nisam imao vremena vidjeti šta to teće, iskreno nije me ni zanimalo.
Mirko je živ! Nisam vjerovao, čuo sam da je pogođen, smio bih se zakleti. "Mirko je pogođen".
"Svi nazad u rovove", povika Asim, nisam mogao osjećanja da zadržim, te sam skočio u snijeg.
Misle da sam budala sigurno, pomislio sam.Ali nisam imao vremena dugo razmišljati o tome.
Čika Miru sam podigao i bez vezica na rukama ga poveo nazad.
Osmijeh mi nije spadao s lica, nisam mogao ni da vjerujem šta mi se sve desilo u toku dvadeset četri sata.Premotavao sam slike, da li sam šta prepopustio.

Osjetio sam krčenje crijeva i žeđ .Sigurno je to čuo i Čika Miro.Nasmija se i izvadi mi neku čokoladicu koja je bila skrivena u njegovoj  čizmi.Nisam mogao da vjerujem, nisam ga pitao odakle mu niti me je zanimalo.Želio sam da jedem.Želio sam da se topi u mojim ustima, uživao sam u čokoladi nakon toliko vremena.
Brzo smo došli do naših rovova ili mi se bar tako činilo.
Imao sam hiljade pitanja svima postaviti, nisam znao od čega početi.
Došli smo u rovove ali i dalje svi su šutjeli, kao da smo imali velike gubitke.Šutio je i Mehmed, što me je najviše čudilo.Ponovo sam pogledao Mirka i zapazio ranu na uhu, ružno je izgledala.Metak mu je otkinuo uho, nisam mogao vjerovati.Mirko je bio nasmijan, iako je prije par sati bio ranjen.

 

 

 

IV

 

Kad si bio kući", upitao sam Čika Miru.
"Neznam, prošlo je dugo vremena", odgovori mi, u glasu sam primjetio nesigurnost.Nisam želio ponovo pitati isto pitanje.
"Mislio sam da si mrtav, plakao sam".Želio sam da čujem šta se desilo, želio sam da čujem kako je prevario smrt.
Počeo je da priča, gutao sam svaku njegovu riječ.Čika Miro je znao pustiti i nekoliko suza dok  je pričao.Njegove velike suze su padale niz lice, osjećao sam ih svakim udarom o zemlju.
Čika Miko mi je ispričao šta je sve prošao da bi preživio.Jednostavno morao je pobjeći Srbima.
Pričao je kako su ga komšije do jučerašnji prijatelji opljačkali.Pričao je svoju priču, vjerovao sam u sve što je rekao.

Čika Miro je ujutro ustao i obavio svoj jutarnji ritual koji se sastojao od umivanja u ledenoj vodi, bila zima ili ljeto on svoj ritual nije propuštao.

Bio je čudak koji je imao svoj svijet u kome je živio, nije puno pričao ali svima je osmjeh poklonio.Rijetko kad bi ga neko vidio namrgođenog.

Poslije umivanja gospođa Nada je pripremila Čika Miri doručak koji nije mogao bez mesa.Nije jeo svinjetinu zbog komšija muslimana, volio je svoje komšije ali voljeli su i oni njega ili bar tako mislim.To jutro je bila mlada janjetina koju je sam Čika Miro uzgojio.Davio se njome, njegovi zlatni brkovi su bili umašteni toliko da su reflektovali svjetlost.

“Otvoraj majku ti četničku”, bili su to divlji pripadnici Armije RBIH.

Gospođa Nada je vjerovala u svoje komšije čak je nekima hranu nosila da bi preživjeli.

Otvorila je vrata sa osmjehom ali odmah je zadobila udarac od strane njih, potom je izgubila svijest.Ležala je Nada na podu svoje kuće, osmijeh joj nije silazio s lica.Šake su joj bile otvorene kao da je pružala sve što ima.

Čika Miru su vezali i tukli a sve vrijedne stvari iz kuće su donijeli.Zavezali su mu oći i odveli ga u podrum neke staje.Proveo je tu dva dana dok nije došao stari Ahmed.Stari Ahmed vam je bio najveći mudrac u našem selu, svi su ga poštovali.Nije bio ratni oficir ali oficiri su padali pred njim.Bio je to hadži Ahmed, velikan našeg kraja.

Dok je vidio Čika Miru odmah je povikao, oslobodite ovog čovjeka.Tako je Čika Miro prevario smrt, rekao mu je  stari Ahmed  da ide iz sela i da se nikada ne vraća.Što je oni i učinio.Nisam ga želio pitati da li Nada zna da je on živ, iako me je zanimalo. 
Suze su počele da teku, jedna za drugom.Tekle su i kada nije bila priča toliko emotivna.Jednostavno tekle su jer sam volio Čika Miru.
"Uzmi", reče pružajući mi bombon.
Znao je uvjek kako će mi izmamiti osmjeh na licu.
"Ustajte",viknu komandir Asim.
Očima sam mu vidio bjes kao nikada do tada, u njima sam vidio Čika Mirin kraj a možda i moj.
Razmišljao sam, žrtvovat ću se za njega, poginut ćemo zajedno.San koji sam do jučer sanjao dao bih za Čika Miru.
Miro i ja smo stojali kao olovni vojnici.Pozno smo čekali Asimove riječi.
"Ti četo ili se pridruži Armiji RBIH ili ćemo te streljati, izaberi", nakon duge šutnje reće Asim, obračajući se Čika Miri.
Želio sam da Čika Miro izgovori te riječi, silno sam želio.
"Neću, neću više nikoga ubijati, želim živjeti svoj život",reče Miroslav, pun samopuzdanj.
"Neće ići čiča, šta želiš spašavati živote", reće Asim kroz smijeh.U njegovim očima i dalje sam vidio taj bjes.
"Da, želim.Želim vratiti ovo izgubljeno vrijeme.",dogovori mu hladno čika Miro.
Asim je izašao iz mog dijela rova, mislio sam da će nas streljati.Osjećao sam i ljutnju prema Čika Miri.Pitao sam se zašto ne želi u Armiju RBIH, možda i jest on četo.
Asim se ponovo vrati nakon kratkog perioda noseći pušku i neku tobu, koja je ličila na sanitetsku.
"Uzmite! Ti si sada sanitetlija, a ti sljedeći put bolje čuvaj pušku."
Osmjeh mi se vrati na lice, želio sam zagrliti Asima, poljubiti ga.Nisam obraćao pažnju na Čika Miru, nisam i razmišljao želi li biti sanitetlija.Bio sam sretan.
"Većera je spremna dođite", reće Asim.Nisam mogao vjerovati, prije nekoliko minuta mislio sam da ću biti streljan, a sada mi nude i hranu.
Prišli smo skupini vojnika koji su bili okupljeni oko kazana sa hranom.

 

 

 

V

 

 

To jutro sam učio El-Fatihu i sve što mi je palo na pamet.Miro mi nije bio interesantan, želio sam samo da se ovo završio.Snijeg je padao jači nego ikada, kao da je želio poslati poruku "NE IDITE".
Morali smo ići bili smo obični pijuni.Vojnicu su trčali izravno u smrt,nisam želio trčati ali sam morao.Kolona mi je odmicala polahko, nisam imao snage ili možda želje da idem napred.
Moje srce je kucalo brže nego ikada, bio sam uplašen.
Mislio sma da imam još par metara života, i onda sam čuo pucnje.Bilo me je strah pucati ali pucao sam kao nikada do tada.Nisam znao gdje je neprijatelj ali sam pucao.
Snijeg je padao tako jak da ništa nismo mogli vidjeti.
"Esmire, tu ostani sa Mehmedom i ekipom",reče komandir Asim.
Ostavlja me sa nekoliko ljudi, je li moguće.Umrijet ću, nema mi spasa, poslati smo u smrt.
Nisam bio stravstveni vojnik, niti sam volio rat.Morao sam pucati zbog nekih ideala.
Mehmed nije popuštao, njegov mitraljez nije stajao.U njegovim očima vidio sam bjes, on je bio hrabar vojnik.Uvjek je išao prvi i nikada se nije bojao smrt.
Nekada sam želio biti kao on, želio sam biti veliki Mehmed.
Pucao sam i nisam želio prestati, pucnjava mi je ublažavala strah.
"Ajjjjj", uzviknuo sam, bio sam pogođen negdje oko stomaka, neznam.
"Pomozite mi", vikao sam, bio sam uplašen, neznam o čemu sam mislio ali bilo me je strah umrijeti.
Niko mi nije prilazio.Miro je vjerovatno otišao sa komandirom, pomisli.Mrak, opet mrak pred očima.Da li ću ovog puta prevariti smrt, želim živjeti.
Razmišljao sam o ženama, zamišljao sam svoju idealnu ženu.
Imala je šiškice duge do pola čela i smeđu kosu, volio sam brinete.Želio sam da ima smeđe oči, želio sam to.Njena slika mi je bila u glavi.Mrak, nema više misli.Vjerovatno sam mrtav, nemamo sanitetliju, niko me nije spasio.Umro sam a tek mi je dvadet tri, moja majka će skapati za mnom.Ahh opet neke misli, možda sam živ.
Ahhh evo je dolazi moja zamišljena djevojka, miluje me.Stvarno ima šiškice do pola čela i brintea je.To je možda dženetska hurija,pomisli.

Šehid sam, sigurno je zbog toga.
Oko mene je bila neka livada i potočić je tekao odmah pokraj, bila je to neopisiva ljepota.
Milovala mi je kosu, dodirivala čelo, ahhh.Skida mi majicu, dodiruje me.Dodir joj je hladan kao led.
Skida mi i hlače, želim to.Želim ovu djevojku, želim da mi ona sinove rodi

.Bio sam sasvim nag, samo neki tanki pokrivač na meni je bio.Osjećao sam se spremnim da pružim ljubav ovoj ženi.
Odlazi prekrasna djevojka, ustao bih ali ne mogu.
Želim da ostane kraj mene, želim da bude majka mojim sinovima.
"Vrati se ljepotice", uzvikivao sam
Ponovo crni mrak.

 



VI

 

 

Neko svijetlo mi je pred očima, pokušavam da se pomaknem.
"Ajjj",uzviknuo sam, osjetio sam bol.
"Probudio si se", reče mi medicinska sestra.
Srce je počelo da kuca, progutao sam knedlu.Nisam vjerovao šta sam vidio.
Djevojka sa šiškicam do pola čela i smeđe kose je ispred mene.Ima i smeđe oči, obučena u medicinsku sestru.Djevojku koju sam zamišljao pred mojim je očima.
Čitam pažljivo ime na njenom odjelu A-D-I-L-A, ostao sam bez teksta.
"Koliko sam spavao, ljepotice", kroz osmjeh je upita.Želio sam ostaviti dobar utisak.
"Dugo, skoro dva dana.Uvjek buncaš dok spavaš?"
"Ma ne, ustvari neznam, šta sam bunaco".Želio sam da znam, bojao sam da nisam dozivao djevojku u snu.
"Pa pričao si o nekoj djevojci sa šiškicama do pola čela sa smeđom kosom i smeđim očima."
Stidio sam se, da li sam rekao sve iz tog crnog sna ili šta već da se desilo.
Bojao sam se da nisam rekao svoje erotske scene.Znao sam šta se desilo, znao da mi je Adila dodirivala čelo želeći vidjeti imam li temperaturu.
Odjeću mi je skinula jer su mi morali operisati mjesto ispod kuka.Prokleti snovi, buncanje.Bio sam skoro pri svjesti, kada sam počeo dozivati djevojku u šiškicama.

Dali su mi narkozu, zbog toga je ponovo nastao mrak.Kako sam bjedan, govorio sam sebi.
"Adila, ja sam gladan, skapavam".
"Moramo sačekati, doktora", sa osmjehom odgovori.
Stvarno sma bio gladan, da sam zaboravio na ranu.Nisam znao ni koliko me je metaka pogodilo.
Nisam znao ni kako sma dospio s Vlašića u Travnik.Je li Ovo Travnik?
Okrenuo sam se i vidio krevet pored mene na kome je ležao Čika Miro.Spavao je dubokim snom, nisam ga želio buditi.
Čika Miro je takođe ranjen, pomisli.Jesmo li zauzeli tu Željezničku gredu?Jesu li svi ostali izginuli?

"Čika Miro, Čika Miro!" , dozivao sam.
"Gdje je?",reče skočivši na krevet, nije izgledao ranjen.Imao je i on ratne traume.
Promatrao sam ga, ali i on mene.Željeli smo početi dijalog ali nismo znali kako.
"Jesi li dobro", upita me on spuštajući se u sjedeći položaj.
"Da, jesam", u moj glas je izgledao čudno, kao i situacija.
"Gdje sam i kako sam došao ovdje?", pitao sam, znao sam da Čika Miro ima spremnu priču..
"Pucalo je se na sve strane, ti si već bio ranjen.Mirko ti je previo rane.Zauzeli smo Željezničku gredu, samo si ti ranjen.Opkolili smo ih.Komandir Asim je naredio da te ponovo previjem ali sam vidio da su te pogodila dva metka.Predložio sam Asimu da te prenesem u prvu slobodnu bazu sa lječnikom.Rekao mi je da je udaljena oko deset kilometara.Vidio sam da si u kritičnom stanju pa sam se uputio do baze Kula.Bilo je užasno teško, morao sam te nositi na sebi, riskirao sam.Tvoje oči su bile skoro bijele boje, par puta sam vidio pjenu na tvojim ustima.Krv je polahko tekla niz tvoju nogu.Trčao sam kroz visok snijeg, želio sam te spasiti.
Putovao sam skoro dva sata do baze Kula, i predao te lječniku.Odmah ti je izvadio metke i proslijedio te za Travnik.Tako sam i ja kao tvoja pratnja poslan za Travnik.Rekli su mi da nikada više nećeš hodati kao prije.Možeš..."
"Oprostite", prekide nas doktor.
"Vojniče drago mi je da ste bolje, izgubili ste dosta krvi pa bilo bi poželjno da se odmorite.Sigurno ste gladni pa će vam sestra servirati ručak.", ljubazno reče doktor.
Radovao sam se da vidim ponovo doktoricu Adilu.Nikada u životu nisam vjerovao u ljubav na prvi pogled ali ovog puta to je drugačije.Nisam znao da li sam zbunjen ili zaljubljen ali prijalo mi je njeno prisustvo.
Doktor je izašao iz sobe, a ubrzo za njim je ušla i Adila, njeno prekrasno lice se isticalo.U njenim očima sam vidio toplinu, vidio sam svoju budućnost.
Servirala je hranu i ljubazno i rekla izvolite.Želio sam da je gledam, glad bi i zaboravio kad nju vidim.Nisam se mogao nagledati Adile.
"Adila ostani sa nama, osjećam se sigurnije" rekoh joj.
Nije ništa rekla samo se nasmješila i sjela na moj krevet.Nisam jeo, zurio sam u nju, zaboravio sam na glad.Gledala je i ona mene sve dok nas nije prekinuo Čika Miro.
"Jedi Esmire, ohladi se hrana".
Ponovo sam osjetio stid ali i njeni obrazi su bili rumeni.Čika Miro je ustao i rekao da ide prošetati.Bile su i njemu jasne sve te stvari, nije želio da smeta.
Hrana se hladila.Vidio sam da je bio neki krompir sa mesom.Ukusno ali Adila mi je izgledala privlačnije od toga.
Adila je krenula ustati, ali nisam to mogao dopustiti.
"Sjedi sa mnom", želio sam da ostane još, želio sam je zauvjek kraj sebe.
"Ne mogu, već kasnim kod drugog pacijenta."
"Nekoliko minuta više-manje.", povukao sam je sebi i osjetio sam bol u kuku.
"Ne budi zločest", Adila se veselo nasmješi i poljubi me u čelo.
Izašla je iz sobe, i ostavila me bez teksta.Poljubac me je sasvim zbunio, imao sam osjećaj da lebdim.Uhvatila me je na krivoj nozi, nisam uspio uzvratiti ni lijepom riječi.
Ležao sam u sobi razmišljao o ljubavi.Došla je neočeivano.Bio sam pun mržnje prema nekome, a sada pucam od ljubavi.
Kako je to bog stvorio, kako funkcionišu osjećaji, pitanja sam sebi postavljao.
Čika Miro se odnekud stvori u sobi.
"Uzmi", reče pružajući mi bombon.
Uzeo sam bombon i stavio ga u džep.Želio sam konačno da se okrenem hrani koju je donijela Adila.Nudio sam dio hrane Čika Miri ali je odbijao.Hranu sma gutao, nisam imao vremena da je žvačem.Tu noć sam razmišljao o Adili.Nije mi se dalo spavati niti sam želio.
Jutro je bilo svježe, probudila me je neka buka vjerovatno pucnjava.
U sobu je ušla Adila noseći hranu.Spustila je hranu i pogledala me nježno.
Uhvatio sam je za ruku i rekao joj: "Tako si lijepa".Izgledala je zbunjena, ništa nije rekla, samo je rukom prešla kroz moju kosu.


U srcu Balkana
<< 02/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
26272829


MOJI LINKOVI


Website Translation Widget

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
675

Powered by Blogger.ba